Plavi Patlidžan



Patlidžan nije samo povrtnica vrlo atraktivnih i ukusnih plodova već je i ljekovita biljka. U Nigeriji patlidžan slovi kao kontracepcijsko sredstvo, a izvana se primjenjuje protiv reume i išijasa, hemoroida i grčeva u mišićima. U tradicionalnoj kineskoj medicini osušeni listovi i plodovi patlidžana koriste se protiv bolova, kostobolje, neuralgija, gastritisa, raka želuca i alkoholizma, a izvana protiv reume, crvenila kože i opeklina.

Patlidžan, plavi patlidžan, melancana ili balancana (Solanum melongena) je jednogodišnja povrtna biljka iz porodice pomoćnica (Solanaceae). Rod Solanum obuhvaća oko 1500 vrsta zeljastih, grmolikih, drvenastih i puzajućih biljaka, i jedan je od najbrojnijih rodova.
Patlidžan je tropska biljka koja potječe iz Indije, odakle se proširila najprije prema istoku, u Kinu i Japan, a potom na zapad, u ostala tropska i suptropska područja.
U Indiji se patlidžan još prije 3000 godina uzgajao kao kulturna biljka, a u Kini i Japanu se počeo uzgajati oko 500. godine prije Krista.
Plodove patlidžana, koji su prije imali jajoliki oblik i svijetlu, gotovo bijelu kožu, prvi je u 13. stoljeću opisao arapski učenjak i liječnik Ibn El Beithar. U 14. stoljeću Arapi su patlidžan donijeli u južnu Europu, u Španjolsku, odakle se proširio najprije u Grčku i Italiju, a potom u ostale priobalne mediteranske zemlje. U Italij se patlidžan sve do 16. stoljeća uzgajao samo kao ukrasna bijka jer se smatralo da uzrokuje groznicu i epileptičke napade. Zbog toga su ga Talijani nazvali melanzana. što potječe od latinskog Melum insanum i znači nezdrava jabuka.
Početkom 16. stoljeća profesor medicine Leonhart Fuchs je zapisao da smatra da je patlidžan nezdrav i da ga jedu samo oni koji ne paze na svoje zdravlje. U vrijeme renesanse mišljenje da je patlidžan nezdrav je odbačeno, te se patlidžan počeo naveliko koristiti na jugu Italije i na Siciliji. Već sredinom 16. stoljeća patlidžan je donesen u srednju Europu pa tako i u naše krajeve, a njegov hrvatski naziv potječe od turskog naziva patlican.
Danas se patlidžan kao povrće najviše uzgaja u zemljama oko Sredozemnog mora, ali i u ostalim dovoljno toplim i vlažnim područjima Europe. Najčešće se uzgajaju sorte duguljastih tamnoljubičastih plodova, ali postoje i sorte sa zelenom, žutom, narančastocrvenom, bijelo-ljubičastom i zelenobijelom korom s uzorkom mramora. Osim duguljastog, plodovi uzgojenih sorti patlidžana mogu biti jajolikog, kuglastog, čunjastog ili kruškolikog oblika, a plodovi nekih sorti dugi su i do 1 metar.

Plodovita povrtnica

Patliđani su najčešće od 50-100 cm visoke biljke čije su stabljike u gornjem dijelu jako razgranate. Stabljike i grančice su obično ljubičaste boje, a kod vrsta koje donose bijele plodove, stabljike su zelene. Veliki i mekani listovi patlidžana nalaze se na stabljikama naizmjenično, imaju snažne peteljke, a često su prekriveni mekanim dlačicama zbog kojih djeluju pepeljastosivo i pustenasto.
Od početka ljeta patlidžan cvate velikim bijelim ili plavoljubičastim cvjetovima, a cvjetovi se pojavljuju pojedinačno, najčešće na mjestu gdje se grančice račvaju. Nakon cvatnje razvijaju se plodovi – velike mesnate bobe, često duge i do 30 cm i teške do 1 kg. Plodovi patlidžana imaju sjajnu, relativno debelu i čvrstu koru ispod koje se nalazi mekano i sočno plodno meso. Meso ploda je zelenkastožute boje, sirovo miriše na gljive i sadrži sitne i mekane bjeličaste sjemenke kojih u jednom plodu može biti i do 400.

Što sadrži patlidžan

Po svom biokemijskom sastavu i prehrambenoj vrijednosti patlidžan nije posebno vrijedna namirnica. Plod patliđana sadrži mnogo vode, čak 88%, te malo bjelančevina, ugljikohidrata i masti. Patlidžan nije bogat ni vitaminima ni mineralima, ali sve to ne umanjuje njegovu vrijednost jer patlidžan nije bezvrijedno povrće.
Plod patlidžana sadrži nešto provitamina A i vitamina C, gotovo sve vitamine B skupine te dosta kalija. Patlidžan sadrži i antocijanide, flavonoide, karotenoide i gorke tvari, a bogat je vlaknima i siromašan mastima. Znanstvena istraživanja su više puta pokazala da patlidžan pospješuje izlučivanje žuči, pri čemu se prije svega normalizira rad jetre. Patlidžan snižava i povišeni kolesterol u krvi, pospješuje izlučivanje mokraće i bolji rad crijeva, te čisti cijeli organizam od otrova. Patlidžan se zbog toga preporučuje u fazi oporavka nakon duge bolesti ili nakon tretmana antibioticima.
Unatoč tomu što sadrži relativno malo vitamina i minerala, patlidžan sadrži gotovo sve za organizam važne vitamine i minerale. Vitamin A u patlidžanu jača vid i dobar je za kožu, kosu i zube, vitamini B skupine su važni za izmjenu tvari u tijelu, a vitamin C jača imunitet te pospješuje izgradnju i funkciju vezivnog tkiva, kostiju i zubi. Od minerala koje sadrži patlidžan, kalij prenosi inzulin u stanice što pomaže u smanjenju razine šećera u krvi, kalcij jača kosti, fosfor pomaže u izgradnji staničnih stijenki, magnezij podupire prijenos živčanih podražaja, cink pomaže u diobi stanica i važan je za rast, mangan sudjeluje u proizvodnji bjelančevina i masnih kiselina, a bakar pospješuje izmjenu bjelančevina pa čak i sprječava bolesti srca i krvnih žila.
Istraživanja su pokazala da patlidžan sadrži bioflavonoide koji, osim što poboljšavaju djelovanje vitamina C, djeluju kao snažni antioksidansi te štite stanice od oštećenja i nastajanja raka. Daljnja istraživanja su pokazala da antocijan, kojega ima najviše u kori ploda patlidžana, sprječava nastanak raka želuca, a nasunin smanjuje razinu kolesterola u krvi. Gorke tvari u patlidžanu pospješuju probavu i ublažavaju grčeve želuca i crijeva, zbog čega je patlidžan kao hrana dobar za osobe koje pate od želučanih i crijevnih tegoba, a zbog male kalorične vrijednosti, patlidžan je idealna hrana za pretilne osobe kao i dijabetičare:.

Ljekovita primjena kore, mesa i listova patlidžana

Budući da se najviše tvari koje imaju ljekovito djelovanje nalazi u mesu i kori patlidžana, u ljekovite svrhe najčešće se upotrebljavaju kora ploda s malo mesa i meso patlidžana.
Kora patlidžana u narodnoj medicini uzima se kao čaj ili kao tinktura. Čaj i tinktura najčešće se pripremaju od svježe kore, premda se može koristiti i osušena kora. Za kasniju upotrebu, usitnjenu koru patlidžana s malo mesa treba osušiti na prozračnom i sjenovitom mjestu, a potom čuvati na suhom i hladnom mjestu u papirnatim ili platnenim vrećicama.
Meso patlidžana uglavnom se koristi kao ljekovita hrana, a izvana se svježe meso primjenjuje kao oblog. U Nigeriji patlidžan slovi kao kontracepcijsko sredstvo, a izvana se primjenjuje protiv reume i išijasa, hemoroida i grčeva u mišićima. U tradicionalnoj kineskoj medicini osušeni listovi i plodovi patlidžana koriste se protiv bolova, kostobolje, neuralgija, gastritisa, raka želuca i alkoholizma, a izvana protiv reume, crvenila kože i opeklina.
Listovi patlidžana najčešće se koriste kao oblog koji hladi i ublažava upale, a u narodnoj medicini mnogih istočnih zemalja od osušenih listova patlidžana priprema se čaj.

Patlidžan u kuhinji

U arapskim zemljama i zemljama oko Sredozemnog mora, osobito u južnoj Italiji i na Siciliji, patlidžan ima važnu ulogu u kulinarstvu. U Italiji se ploške patlidžana stavljaju na pizze ili se začinjene maslinovim uljem i začinskim biljem poslužuju kao predjelo. Patlidžan je sastojak ratatouillea, poznatog francuskog složenca od povrća te grčkog specijaliteta musake, a nalazimo ga i u mnogim indijskim curryjima. Konzerviran u maslinovom ulju, patlidžan je važno predjelo u mediteranskim zemljama. U Rumunjskoj se patlidžan peče na roštilju dok ne pukne, a zatim se kremasto pomiješan sa solju, paprom, crvenim lukom i uljem poslužuje kao namaz za kruh ili prilog uz ribu. Sa Srednjeg istoka potječu razni poznati pirei i namazi od patlidžana.
Patlidžan ima sočno i nježno meso specifična okusa pa se često koristi kao zamjena za meso. Okus mu nije osobito intenzivan pa se može dobro kombinirati s ostalim povrćem, a može se kuhati, pirjati, peći, pržiti, pohati, puniti ili pripremati na roštilju. Pečeno meso patlidžana može se zgnječiti u pire te začinjeno raznim začinima poslužiti kao namaz, u nekim krajevima poznat kao “kavijar za plitke džepove”. Posebno intenzivan i aromatičan okus patlidžan dobiva ako se peče s limunovim sokom, maslinovim uljem, češnjakom, crvenim lukom i začinskim biljem, a potom, posipan sirom, zapeče u pećnici. Osim toga. od patlidžana se može iscijediti SOK. Sok od patlidžana bogat je mineralima, a od 100 g patlidžana dobije se oko 0,5 dl soka koji je posebno djelotvoran kod slabokrvnosti te protiv srčanih tegoba i problema s mokrenjem.
Pri kupovini patlidžana treba obratiti pažnju na besprijekorne plodove sa glatkom i sjajnom korom. Plodovi koji izgube sjaj i prezreli plodovi su gorki, pa ih ne treba kupovati niti jesti. Ostatak peteljke i čaške treba biti zelen, bez smeđih i suhih mjesta. Plodovi su dovoljno zreli ako se pod pritiskom prsta lagano udube. Može ih se kupiti još potpuno tvrde i ostaviti na sobnoj temperaturi da sazriju, a nakon toga ih treba što prije upotrijebiti. Zrele plodove treba čuvati u plastičnim vrećicama na hladnom mjestu, ali najviše tjedan dana. Plodove patlidžana treba čuvati odvojeno od ostalog povrća i voća, posebno jabuka koje ispuštaju etilen koji pospješuje starenje patlidžana.
Iako su patlidžani siromašni kalorijama, oni kod pripremanja jela upijaju dosta masnoće. Osim toga, patlidžani, ovisno o vrsti, sadrže više ili manje gorkih tvari. Gorčina se može ukloniti tako da se patlidžan oguli, nareže na ploške ili kockice, posoli i ostavi da odstoji 20-30 minuta. Patlidžan će pustiti sok u kojemu se nalaze gorke tvari, a sol će spriječiti da patlidžan tijekom pečenja upije previše masnoće. Kod vrsta koje nemaju debelu i žilavu koru, kora se ne mora nužno guliti jer sadrži poželjne hranjive tvari, vitamine i minerale.