Potreba za šećerom


Potreba za šećerom je urođena i smatra se da potječe od prehrane majčinim mlijekom koje je slatko.


A i što bi bila hrana bez šećera?


Čokolada bi imala gorak okus, bombona ne bi ni bilo, banane bi bile brašnjave, a mlijeku bi nedostajala punoća okusa.


Šećer daje hrani okus, a u organizmu razvija energiju. Na tržištu postoji nekoliko oblika šećera. Rafinirani šećer prolazi potpunu obradu, pa je zbog toga bijele boje (kristalni bijeli šećer dobiva se od šećerne trske i šećerne repe).

Ako sadrži nešto vode, može se oblikovati u razne oblike.

Šećer u prahu je fino usitnjeni rafinirani šećer.

Kandis šećer sastoji se od prilično velikih kristala šećera i može biti bijeli ili smeđi. Najviše se koristi za zaslađivanje čaja. No, ima i drugih vrsta šećera: mliječni šećer (laktoza), voćni šećer (fruktoza) sadržan je u voću, a velik udio grožđanog šećera (glukoza) nalazi se u grožđu. Javorov sirup dobiva se zarezivanjem kore javora i sadrži 60 do 70 posto šećera. To je aromatična poslastica koja ima veliku kalorijsku vrijednost te ga treba konzumirati u ograničenim količinama.


Je li smeđi šećer nutritivno kvalitetniji od bijelog?


Uvriježena je pretpostavka da je smeđi šećer, zbog sadržaja minerala i vitamina, nutritivno potpunija namirnica od rafiniranoga bijelog šećera. Smeđi šećer uistinu sadrži te sastojke, ali u toliko malim udjelima da te količine nemaju nikakva značenja u dnevnom unosu vitamina i minerala. Smeđi šećer ipak ima bolji okus od bijelog zato što sadrži karamelizirani sirup koji ima okus slada. Prema energetskoj vrijednosti i sastavu ugljikohidrata, bijeli i smeđi šećer se ne razlikuju. Također, grožđani i voćni šećer nisu ništa zdraviji od uobičajena bijelog kristalnog šećera.